Prvi povratak

U zoru marta 1996. godine iz Banjaluke je jedna naša ekipa od 23 učesnika krenula put Drinića. Probijali smo se punih 17 sati preko Ribnika, Vučje poljane, Bobije i Srnetice. U Ribniku smo potražili pomoć IFORA i oni su nas pratili do mjesta zvanog Vučja poljana. Tu nas je pratnja IFORA napustila jer su se morali, po nekim svojim pravilima, vratiti u bazu prije mraka. Mi smo sami, u šumskom traktoru, nastavili proboj kroz snijeg i led do Drinića. Put preko zavijane planine Bobije izgledao je kao u romanima Džeka Londona i vremenu prvih američkih trapera. U Drinić smo došli veoma kasno i zatekli smo ono što smo i očekivali. Bilo je to negdje iza deset sati noću i bila je mjesečina i bila je zima a prvo što smo uradili je da smo se prijavili IFORU na obližnjem graničnom prelazu entiteta. Zatim smo se vratili u Drinić i od 153 kuće koliko ih je bilo samo smo pronašli par koliko-toliko cijelih. U jednoj od njih smo zanoćili. Prije spavanja svako je otišao da vidi svoju kuću jer nismo mogli dočekati da svane i da vidimo u kakav Drinić smo došli. Bilo smo zaista bez grama straha a ono što smo vidjeli bilo je jezivo. Skoro sve je bilo popaljeno a ono što nije moglo izgoriti sistematski je porušeno. Ništa cijelo nije bilo tako da smo se vratili ojađeni u tu kuću koju smo odredili za spavanje. A spavanja nije ni bilo jer svako je prepričavao šta je zatekao kod svoje kuće. Ništa živo nismo zatekli, samo leševe pobijenih domaćih životinja i jednu grobnu tišinu koja je ubijala.

Tu je vladala smrt i beznađe. Sutradan smo uspjeli obići naše groblje u obližnjem selu Bukovači koja je ostala u Federaciji. Svuda kuda je oko moglo dosegnuti bilo je bez krovova. Prvo što smo planirali da uradimo je da pokrijemo te ruševine i da zaštitimo kuće od daljnjeg propadanja. Šumu smo počeli da sječemo ubrzo nakon toga prvog dolaska. Mi šumari smo se brzo organizovali, jer ništa od opreme nismo imali. Sve je ostalo u Bosanskom Petrovcu. Morali smo da budemo prosijaci po Banjaluci. Tražili smo po kasarnama, hodali po komeserijatima da uprosimo neku deku, da uprosimo krevet, peć, da uprosimo konzervi. Sa 200 dinara na računu počeli smo da radimo i iz dana u dan vjera u uspjeh počela je da se vraća i mi smo napredovali sve više. Sve više povratnika je bilo i krovovi na kućama su ponovo počeli da raduju naše oči. Kovali su se ekseri, slagale cigle i život se ponovo vratio u Drinić.
Iz pepela, ali bukvalno iz pepela, digao se Drinić za koji mnogi posjetioci danas kažu da je prerastao samoga sebe i dobio oblik varošice sa svim neophodnim što taj pojam podrazumjeva.