Seobe

Dudan Kecman

Gledajući danas opustjela sela oko Petrovca danonoćno me mori pitanje: Da li je moralo sve baš tako biti?
Prvi odgovor koji se nameće jest SEOBE.
U nadi da ću bar za milimetar biti bliže ISTINI odlučih da pokrenem stranicu SEOBE. Ovo je barem pokušaj da se na jednoj internet stranici pokušaju naći fragmenti priča jednog pokidanog narodnog tjela, Krajišnika, raseljenih protiv svoje volje, direktivama i ratovima, diljem zemaljske kugle.
Prve masovnije SEOBE desile su se nakon Prvog svjetskog rata. Veliki broj ljudi iz petrovačke regije borio se u dobrovoljačkim odredima Kraljevske srpske vojske. Onima koji preživješe kralj pokloni zemlju po Kosovu i Vojvodini.
Drugi i najmasovniji talas SEOBA desio se nakon Drugog svjetskog rata. Ponovo su petrovčani bili dobrovoljci ratnici i ponovo im je vlast darivala kuće i imanja po Vojvodini, tačnije u Banatu, i još tačnije u Čelarevu pored Bačke Palanke.
Prvi prilog za ovu stranicu nametnuo se sam. Sada već daleke 1993. u putopisnoj televizijskoj reportaži.
“S kraja na kraj Krajine” gostovalo se u Čelarevu i tada je intervjuisan Dudan Kecman iz Drinića, sprovodnik naseljenika bukovačke opštine. Još tada je imao blizu stotinu godina. Njegovu izjavu prenosimo u cjelini.

Došlo nas je tada oko 300 porodica iz Drinića, Bukovače, Bare, Vedrog Polja i Šekovca. Tada je Bukovača bila opština. Kod Sanskog Mosta nam se raskinuo voz. Četri vagona ostalo pozadi a četri otišlo sa Milanom Mrđom sprovodnikom smoljanske opštine. Ja sam ostao da nađem drugu lokomotivu i da se opravi pruga. Ostali smo tu par dana pa smo se nekako dovukli do Prijedora pa u Banjaluku i na kraju u Okučane. Zima osvojila. I nakon deset dana, 25. januara 1946. godine, doguramo ovamo. Morali smo putovati zimi jer takva je bila direktiva ozgo. Odredili gospoda, veliki, starješine. A sve bi bilo lakše da smo dočekali proljeće, ali jok! Naređenje je naređenje!

Jedni su se vraćali odma, drugi gunđali đe dođe, kud pođe, šta sam ostavio, ostavio sam bolje došao na gore. Ovđe blato osvojilo, nemoš ti ništa od blata, Bog ti jadan. Mi smo išli i putem se ulijevala voda na patos od volovskih kola, Bože sačuvaj kako je to bilo tu.

I mi smo to nekako podijelili, kuće najprije pa onda i zemlju. Bile su tu neke komisije, bili su tu neki inžinjeri sa strane koji su upuđeni ozgo, od vlasti. E ti su nam inžinjeri pomagali. Mi smo samo kazivali kakva je i kolika porodica a jedan je Slavko kazivao prema kojoj porodici kakva kuća odgovara. Tako smo dijelili kuće a tako smo djelili i zemlju. A onda bilo ti je nezgodno. Njesu jednake kuće, njesu jednake zemlje, njesu jednaki vinogradi a svak bi da dobije bolje. Nezgodno je brate bilo, jako nezgodno.

Časna starina Jovo Latinović zvani Dovo, upokojio se ljeta gospodnjeg 2011. Doživio je 111 godina.

Ovo je jedna interesantna sličica. Na njoj je đed Jovo Latinović iz Kolunića. 19.08.2006. ove godine slavi 104 (slovima: stočetvrti) rođendan. Jovo je jedan od najstarijih ako ne i najstariji petrovčnin. Jovin je bio čitav 20 vijek a zagazio je i u 21. Sad živi sa ćerkom, unukom i praunukom u Beogradu gdje je izbjegao 1995. godine. Penzionisao se još 1957. godine radeći na željeznici u Srbiji. Pezionerski život, do izbjeglištva, je živio u Koluniću. Bavio se pčelarstvom. Đed Jovo je još uvijek dobrog zdravlja, bistrog uma i s lakoćom se sjeća događaja iz prošlog vijeka. Kad ga neko od zemljaka i rođaka zovne na telefon Jovino prvo pitanje je: “Je li znaš, jesu rodile šljive u Koluniću?”