Mart je 1943 godine. Snijega i ima i nema. Na visoravni zvanoj Kozila, poviše Drinića prošarica. U šumi snijeg. Hladno.
U jeku je ofanziva združenih njemačko-hrvatskih fašista. Ruku pod ruku, njemačka elitna divizija «Princ Eugen» i hrvatska «Crna legija». Sve probrani zločinci. U njemačkoj diviziji banatski folksdojčeri i austrijski Nijemci, u hrvatskoj legiji monstrumi bez milosti, zadojeni kanibalskom mržnjom prema Srbima.
Napadaju «Bihaćku republiku», partizansku slobodnu teritoriju koja se prostirala preko Banije, Like, Korduna i Bosanske Krajine. Partizanske jedinice u rasulu. Povlače se a sa njima i narod. Ogromna masa naroda. Zbijegovi iz Drinića povukli su se u Kozila, u svoje kolibe. Tu su porodice Banjac Save, Banjac Milančića, Banjac Tome Perinovića, Banjac Drage, Daljevići, Zelići- Banjci, Jalići-Kecmani. Kolibe su za mirnodopskih vremena služile za stanovanje u ljetnim mjesecima kada bi žitelji Drinića izvodili svoju stoku, svoje blago, na ispašu u Kozila. U ovom hladnom martu ljeta Gospodnjeg 1943. tu se sklonio narod Drinića od zime i dušmana. Sa njima i neke porodice iz sela Bukovače kao i nekoliko muslimanskih porodica iz Petrovca.
Njemačko-hrvatske falange došli su do tih koliba, istjerali raspamećeni narod i tu, pod Pišteljkom, na Kovačevića sjenokosu, počeli detaljan pretres. Pri tome svakome psuju Tita i partizane. Sočno. Mnogi ih slikaju fotoaparatima da se pohvale kako su pohvatali partizane. Kod Milančića Banjca sa Glavice, pronašli su letak koji su njemački avioni tih dana izbacivali u neograničenim količinama po šumama Klekovače. U letku je pisalo da se onaj kod koga se nađe dotični letak ima osloboditi svake odgovornosti za pobunu protiv Rajha i njegovog satelita Neovisne Države Hrvatske. Niko živ u narodu nije vjerovao tome šta piše u letku.
Bilo kako bilo, polovina zbjega kod koga je pronađen letak odvojena je i naređeno im je da pod oružanom pratnjom budu sprovedeni u Petrovac. Druga polovina je pod njemačkom pratnjom od dva vojnika sa automatima-šmajserima krenula prema Dijelovima. Najgore je što su i mnogi od njih imali gore pomenuti letak. Procijenili su da će bolje biti ako ga ne pokažu.
U jednom trenutku njih dvoje : Dragica Lukač, gimnazijalka i Marko Markica Bosnić iskoritili su nepažnju dvojice sprovodnika i pobjegli u šumu. Dvojica stražara su zapucala za njima i krenula u potjeru. Grupa od preostalih stotinu žena, djece, staraca ali i jakih i odraslih ljudi u punoj snazi, stoje i čekaju da se krvnici vrate iz potjere za dvoje odbjeglih mučenika.
Nakon nekog vremena oni su došli vidno iznervirani i ljuti što su im bjegunci utekli, nepovrijeđeni. Dvojica firerovih soldata, neljudi i dželata, pripadnika krvave «Princ Eugen» divizije, raspoređuju se , svaki na svoju stranu i otvaraju vatru po, od straha, ukočenom narodu.
Darinka Banjac Perinović viče na zlotvore, psuje i klete. Prijeti da će i njih neko osvetiti. Pada među prvim, pokošena rafalom. Stariji viču da se pada i ko nije pogođen, da se pribjegne lukavstvu, i da se primire, da se prave da su mrtvi. Jovanka Banjac – Jalić, djevojčica od nepunih devet godina posluša ih i baci se u stranu. Nastalo je kratkotrajno zatišje. Pestala pucnjava. Jovanka se podigla. I stajala. A onda je pucnjava ponovo započela, a Jovanka ponovo pala praveći se da je pogođena. Nakon svakog zatišja koje su masovne ubice koristile da promjene okvir-šaržer municije, Jovanka se dizala iz mase mrtvih tjelesa oko sebe. Zašto je to radila nije ni ona znala niti dan danas zna. Kada su ispraznili po tri okvira a ogromna masa tjela ostala nepomična napustili su mjesto zločina.
Nedugo zatim Jovanka se diže po četvrti put, samo božijim proviđenjem i čudom nepovrijeđena i zavapila: «Braćo i sestre ima li iko živ?» Javili su joj se Mileva Banjac Perinović, Jovanka Banjac, Marija Kecman Jalić, Stoja Romčević sa ćerkicom Ankom u naručju i Vojislav (Mile) Banjac Zelić. Ukupno šest glasova. Bez glasa i bez života ostalo je devedeset i troje ljudi, žena i djece.
Preživjela je i jedna djevojčica iz Dževara, naselja blizu Petrovca. Ali ona je ostala sedam dana u toj masi mrtvih tijela. Pronašli su je partizani, sa smrznutim nogama. Čuveni partizanski hirurg Isidor Papo morao je da joj amputira obje. O tome čudu će kasnije pisati u svojim memoarima.
Mileva Banjac Perinović ranjena je na devet mjesta. Ali ipak živa i na svu sreću ni jedna od mnogobrojnih rana nije bila fatalna. Ranjena je u ruke, vrat, grudi. Ona, Jovanka i Vojo Zelić kreću da traže preostale zbjegove i pomoć. Tumaraju šumama i bespućima. Kriju se u šupljim jelikama prostirući četinu ispod sebe kad spavaju. Noću slušaju ciku, pjesmu i podvriskivanje braće po oružju i zločinima, Švaba i Hrvata, pripadnika «Princ Eugena» i «Crne legije». Čuju i pjevanje pjetlova u cik zore i riku goveda. Drugi dan Vojo Zelić im se izgubio negdje u šumi. Mileva koju nije htjela smrt i Jovanka koju nije htio metak nastavljaju same. Jovanka zagrće snijegom krvavi trag iza Mileve da zametne kretanje. Noću joj grije noge i tjera hladnoću iz već dobro iskrvavljenog tjela. Nekoliko puta nailaze na patrole hrvatskih legionara i uspješno im bježe.
I taman kad su htjele da pređu prugu prema Jasikovcu čule su odsječno «Halt!». Sustigla ih je i primjetila njemačka patrola ali ih je i potjera ustaškog voda primjetila i dotrčala. Imali su i psa kojega su pustili na krvavu u zavojima Milevu. Na svu sreću ona dvojica folsdojčera sažalila su se i otjerala psa. A onda je nastala rasprava između patrola čiji su Jovana i Mileva plijen i zarobljenici. Na kraju su ih preuzeli Nijemci. Vidjevši u kakvom je stanju Mileva izveli su ih na put prema Slatini i rekli da tamo idu i da su tamo mnogi zbjegovi te da pokušaju kod njih potražiti pomoć i spas. U svakom zlu, sjevne, nenadano kao munja, čojstvo u vojnika. Ova dvojica su ga sigurno imali i spasili čast i obraz. I svoju dušu. Još su im rekli da ako ne nađu spasa u Slatini da Milevu neko preveze kod njih u ratnu bolnicu.
I za svo čudo ovoga svijeta, njih dvije, mala Jovanka i ranjena Mileva dolaze već polumrtve do naših zbjegova u Slatinu. Milevu preuzima Mara – Trivuna Kovačević, zavija joj meleme i narodne lijekove da devet rana izliječi. Liječila je i izliječila. Mileva je dočekala kraj rata i duboku starost. Jovanku preuzima Bosiljka Samardžija i sa svojih petoro djece prehranjuje i čuva. Nakon nekog vremena Jovanku pronalazi njen komšija Cvijo Kecman. Jovanka se nikome u životu nije tako obeselila. On je nosi u naručju u Ždralicu i napokon u rodni Medenac.
Jovankina baka Đeka, majka Jeka, sestre Anka i Slavka i brat Nikola nisu bili te sreće Ostali su kao žrtve masakra u Djelovima, kako se zvalo srpsko stratište u njedrima Klekovače.
Jovanka je dočekala kraj rata, kasnije se udala za Petra Pepu Banovića. I danas dvije starine od osamdeset godina žive u braku već više od pedeset godina. Nisu imali djece a Jovanka za to krivi krvavi mart kobne 1943. godine i preživljeni strah i užas masakra u Djelovima. Kristalno jasno i danas vidi i čuje ljude i glasove tih dalekih događanja. I tiho plače. I pita se ZAŠTO?
Petar Pepo Banović na kraju dodaje da se dio zbjega koji je sproveden u Petrovac nakon nekoliko dana vratio živ i zdrav. Bjegunci Dragica Lukač, gimnazijalka i Marko Markica Bosnić ponovo su nakon bijega dopali u ruke ustaša i ponovo im pobjegli. Dočekali su slobodu. Markica Bosnić je vidio šta se desilo sa pobijenim zbjegom, trčao je od zbijega do zbijega, uzbunjivao narod i govorio im šta ih čeka ako ih krvnici uhvate. Narod se dizao iz privremenih skloništa i spas tražio dublje u šumi i bespućima.
Ispričala: Jovanka Banović, rođ. Banjac, 03.09.2013. u 13 časova u Medencu.
Prisutni bili: Petar Pepo Banović i Drago Kovačević
Rekonstruisao u priču: Zdravko Samardžija
Foto: Zdravko Samardžija
